Dr. sc. Mihajlo Dika, profesor Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Trg maršala Tita 14, Zagreb
U radu se nastoji cjelovito obraditi institut saslušanja stranaka radi dokazivanja u hrvatskom parničnom procesnom pravu prema uređenju nakon Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku iz 2003. (Novela 2003.) s posebnim osvrtom na određene osobitosti njezine primjene tog zakona u statusnim i alimentacijskim sporovima, ali i uz određena upućivanja na austrijska zakonska rješenja i stavove koji se o njima zauzimaju austrijskoj doktrini. Upozorava se na potrebu razlikovanja takvoga saslušanja stranaka od tzv. informativnog ispitivanja stranke i od saslušanja stranaka u svrhu osiguranja kontadiktornosti u postupanju. Uspoređuju se podudarnosti i razlike između saslušanja stranaka i saslušanja svjedoka te se utvrđuju pravila o saslušanju svjedoka koja se primjenjuju i na saslušanje stranaka. Naznačuju se povijesno uvjetovani razlozi supsidijarnosti dokaza saslušanjem stranaka i posljedice takvoga njegova položaja. Problematiziraju se različite mogućnosti predlaganja dokaza saslušanja stranaka i njihovi pravni učinci. Razmatraju se ratio, značenje i posljedice pravila o potrebi saslušanja obiju stranaka i odstupanja od toga stava. Istražuju se razlozi inzistiranja na neposrednosti u izvođenju dokaza saslušanjem stranaka te objašnjavaju iznimke od takvog izvođenja toga dokaza. Određuju se granice auditivnoj sposobnosti stranaka i umješača te mogućnosti supstitutivnog saslušanja drugih osoba umjesto stranaka. Posebna se pažnja poklanja načinima pozivanja stranaka radi saslušanja i njihovim učincima. Objašnjavaju se razlozi nekoercitivnosti dokaza saslušanjem stranaka te napuštanja prisege kao instrumenta za pojačanje toga dokaza. Zaključno se konstatira da su sazreli uvjeti za napuštanje svih ograničenja u primjeni dokaza saslušanjem stranaka uključujući i njegovu supsidijarnost u odnosu prema drugim dokaznim sredstvima. To se objašnjava načelom slobodne ocjene dokaza, ali i pravnopolitičkim stavom od kojeg bi trebalo polaziti u demokratskom društvu – od načelnog povjerenja u građane, od predmnjeve da su savjesni i pošteni, pa stoga i istinoljubivi. Ipak, naglašava se da ne bi trebalo napustiti one posebnosti toga dokaza koje ga razlikuju od dokaza saslušanjem svjedoka, a koje su uvjetovane dvojakošću pravnog položaja stranke u parnici – kao procesnog subjekta o čijim se pravima i interesima u njoj odlučuje i kao mogućeg informatora suda o onome što znade o bitnim činjenicama.
Ključne riječi: dokaz, dokazno sredstvo, stranke, svjedok