Pitanje suglasnosti u postupcima biomedicinski pomognute oplodnje (Predmet “Evans v. Ujedinjeno Kral
Doc. dr. sc. Viktorija Žnidaršić Skubic
U posljednje smo vrijeme suočeni s brzim razvojem znanosti i sa znanstvenim otkrićima, među ostalim, i na području biomedicinske znanosti. Najnovije tehnike i postupci na području medicinski potpomognute oplodnje obećavaju gotovonemoguće, primjerice, jamče da uz pomoć kloniranja svatko može postati biološki roditelj svojoj željenoj djeci. Nekada nepojmljiv razvoj s druge strane donosi i mnoštvo dvojbi i otvorenih pitanja. Moramo biti svjesni, povijest bi nam pri tome morala služiti kao dobra učiteljica, da samo znanstveni napredak, bez moralne i etičke osnove, ne donosi nužno samo dobre i korisne rezultate. Suprotno, uz određene uvjete, može se preinačiti čak u štetnu praksu, koja u traženju uvijek novih znanstvenih otkrića krši čovjekova temeljna ljudska prava i slobode.
Na području t. z. prokreativne slobode, koje poseban aspekt, utvrđivanje i liječenje neplodnosti i smanjenje plodnosti, je predmet ove rasprave, moralna i etička pravila moraju biti još u toliko većoj mjeri saveznik i suputnik svih suradnika u tim postupcima. Navedeni su postupci umnogome posebni zbog činjenice rođenja djeteta, dakle novoga ljudskog bića. Njegovo se rođenje ne događa prirodnim putem, nego pomoću različitih biomedicinskih metoda. Zakonodavac se treba zalagati za to da se moralno-etičko i konzekventno i pravno osjetljivo područje regulira na takav način da se napredak znanosti i tehnologije zrcali u pozitivnom doprinosu čovječanstvu.
Dvojba, na koju upozoravam u ovom djelu, odnosi se na biomedicinski potpomognutu oplodnju. Posebice su problematični postupci koji omogućuju oplodnju izvan ljudskog tijela, t zv IVF postupci. Pomoću tih postupka uvelike se povećava uspješnost, a posljedica toga je rađanje većeg broja željene djece. Istodobno, te tehnike otvaraju mnoga teška pitanja: na primjer koliko embrija smijemo kreirati izvan majčina tijela? Moramo li sve tako nastale embrije unijeti u majčino tijelo ili ih možemo sačuvati (zamrznuti) za kasniju upotrebu? Što činiti ako embriji, iz različitih razloga, poslije ne mogu biti upotrijebljeni? Smijemo li ih darivati drugome paru, trebaju li služiti za znanstvena istraživanja ili ih trebamo pustimo umrijeti? To su samo neka od mnoštva pitanja koja zakonodavac mora riješiti na tome području. U ovom djelu je, na temelju posebnog primjera iz engleske sudske prakse, koja je dobila epilog i na Europskom sudu za ljudska prava u Strassbourgu, predstavljena dvojba – što učiniti kada se partneri, koji imaju u postupku IVF pohranjene embrije, o provođenju medicinski potpomognute oplodnje više ne usuglašavaju? Čije pravo prevlada? Pravo muškoga, čije su spolne stanice bile upotrijebljene za oplodnju izvan majčina tijela, koji ne želi dijete i odriče se suglasnosti za završetak postupka, odnosno unosa pohranjenog embrija u tijelo žene, ili pravo žene, koja želi imati dijete i konkretan je postupak za nju jedini mogući način da postane biološki roditelj? Primjer “Evans v The United Kingdom” donosi s moralno-etičkog stajališta možda teško prihvatljivo rješenje, a istodobno jedino pravno pravilno.
Ključne riječi: medicinsko pravo, sloboda odlučivanja o rađanju djece, pravo na reprodukciju, biomedicinski potpomognuta oplodnja, informirana suglasnost, povlačenje suglasnosti, razvod braka, pravni i etički status embrija
Puni tekst članka dostupan je na