Glavne konceptualne razlike u reformi kriminalističke istrage u Hrvatskoj i Makedoniji
Prof. dr. Gordan Kalajdziev
Novi Zakon o kaznenom postupku u potpunosti mijenja koncept sadašnjeg u osnovi inkvizitornog postupka prema kojem istragu obavlja sud po službenoj dužnosti. Naime, napuštanje paternalističke uloge suda nije samo kozmetička promjena postojećeg modela.
U Republici Makedoniji često se naglašava da novi sustav donosi mnogo više od puke zamjene sudske istrage istragom koju provodi tužiteljstvo. Javno tužiteljstvo neće samo nastaviti obavljati posao koji je dosad obavljao istražni sudac. U novome sustavu policijska istraga nadopunjuje i spaja se s istragom koju provodi tužiteljstvo, dok sudska istraga takoreći pada u zaborav, a da nije jednostavno zamijenjena formalnom istragom tužiteljstva.
Novim Zakonom o kaznenom postupku istražni je postupak u Makedoniji znatno deformaliziran – dokazi se ne izvode, već prikupljaju, da bi se zaista po prvi put izvodili na glavnome ročištu (što je novi naziv za glavnu raspravu), osim u određenim okolnostima kada se može provesti dokazno ročište (ako se očekuje da neki svjedok neće moći prisustvovati glavnome ročištu). To znatno ubrzava pripremni postupak te ističe važnost suđenja (glavnoga ročišta) kao središnjeg dijela kaznenog postupka na kojemu se preispituju dokazi, a koji se odvija kao javni i akuzatorni postupak, što je temelj pravednog suđenja.
S druge strane, novi se hrvatski kazneni postupak razlikuje od većine kaznenih postupaka temeljenih na tzv. istrazi tužiteljstva s obzirom na to da se dokazna sredstva izvode na način koji olakšava njihovo korištenje na suđenju. Kako se čini, hrvatski se zakonodavac ulovio u zamku tako što je formalnu sudsku istragu zamijenio jednako formalnom istragom koju provodi Državno odvjetništvo. Na taj je način, za razliku od anglosaksonskih akuzatornih postupaka, njemačkog kaznenog postupka nakon ukidanja sudske istrage 70-ih godina dvadesetoga stoljeća ili novih kaznenih postupaka u Italiji ili Albaniji, gdje se sudska istraga zapravo preskače, novi hrvatski Zakon o kaznenom postupku zadržao velik broj odredbi o istrazi i dokaznim postupcima, dok dokazi prikupljeni na formalan način u pripremnom postupku i dalje predstavljaju glavni izvor informacija na suđenju. Promjena naziva “istražni” u “dokazni” naglašava problem izvođenja dokaza već u tijeku istrage i uglavnom bez posredovanja ili ikakvog sudjelovanja suda, što stvara napetost u smislu procesne ravnopravnosti stranaka u postupku. Dokazne radnje u istrazi može obavljati sam državni odvjetnik ili za njih može zadužiti istražitelja. Čini se da će uvođenje instituta istražitelja (vjerojatno po uzoru na austrijski ZKP) izazvati probleme u odnosima između policije i tužiteljstva.
U većini europskih zemalja pokazalo se da se u praksi istraga tužiteljstva svodi na policijsku istragu. Činjenica da prema hrvatskom ZKP-u državni odvjetnik nadgleda istragu čak i kad je provodi istražitelj te tako postaje nadležan za vođenje postupka, sama po sebi ne jamči da će u hrvatskoj praksi Državno odvjetništvo zaista i imati upravljačku ulogu. To se čini posebno važnim s obzirom na to da je napuštanjem instituta istražnog suca okrivljenik stavljen u nešto ranjiviji položaj zbog same činjenice da je istražni sudac na neki način bio jamac i saveznik osumnjičenika prikupljajući argumente i dokaze u njegovu korist.
U Republici Makedoniji često se naglašava da novi sustav donosi mnogo više od puke zamjene sudske istrage istragom koju provodi tužiteljstvo. Javno tužiteljstvo neće samo nastaviti obavljati posao koji je dosad obavljao istražni sudac. U novome sustavu policijska istraga nadopunjuje i spaja se s istragom koju provodi tužiteljstvo, dok sudska istraga takoreći pada u zaborav, a da nije jednostavno zamijenjena formalnom istragom tužiteljstva.
Novim Zakonom o kaznenom postupku istražni je postupak u Makedoniji znatno deformaliziran – dokazi se ne izvode, već prikupljaju, da bi se zaista po prvi put izvodili na glavnome ročištu (što je novi naziv za glavnu raspravu), osim u određenim okolnostima kada se može provesti dokazno ročište (ako se očekuje da neki svjedok neće moći prisustvovati glavnome ročištu). To znatno ubrzava pripremni postupak te ističe važnost suđenja (glavnoga ročišta) kao središnjeg dijela kaznenog postupka na kojemu se preispituju dokazi, a koji se odvija kao javni i akuzatorni postupak, što je temelj pravednog suđenja.
S druge strane, novi se hrvatski kazneni postupak razlikuje od većine kaznenih postupaka temeljenih na tzv. istrazi tužiteljstva s obzirom na to da se dokazna sredstva izvode na način koji olakšava njihovo korištenje na suđenju. Kako se čini, hrvatski se zakonodavac ulovio u zamku tako što je formalnu sudsku istragu zamijenio jednako formalnom istragom koju provodi Državno odvjetništvo. Na taj je način, za razliku od anglosaksonskih akuzatornih postupaka, njemačkog kaznenog postupka nakon ukidanja sudske istrage 70-ih godina dvadesetoga stoljeća ili novih kaznenih postupaka u Italiji ili Albaniji, gdje se sudska istraga zapravo preskače, novi hrvatski Zakon o kaznenom postupku zadržao velik broj odredbi o istrazi i dokaznim postupcima, dok dokazi prikupljeni na formalan način u pripremnom postupku i dalje predstavljaju glavni izvor informacija na suđenju. Promjena naziva “istražni” u “dokazni” naglašava problem izvođenja dokaza već u tijeku istrage i uglavnom bez posredovanja ili ikakvog sudjelovanja suda, što stvara napetost u smislu procesne ravnopravnosti stranaka u postupku. Dokazne radnje u istrazi može obavljati sam državni odvjetnik ili za njih može zadužiti istražitelja. Čini se da će uvođenje instituta istražitelja (vjerojatno po uzoru na austrijski ZKP) izazvati probleme u odnosima između policije i tužiteljstva.
U većini europskih zemalja pokazalo se da se u praksi istraga tužiteljstva svodi na policijsku istragu. Činjenica da prema hrvatskom ZKP-u državni odvjetnik nadgleda istragu čak i kad je provodi istražitelj te tako postaje nadležan za vođenje postupka, sama po sebi ne jamči da će u hrvatskoj praksi Državno odvjetništvo zaista i imati upravljačku ulogu. To se čini posebno važnim s obzirom na to da je napuštanjem instituta istražnog suca okrivljenik stavljen u nešto ranjiviji položaj zbog same činjenice da je istražni sudac na neki način bio jamac i saveznik osumnjičenika prikupljajući argumente i dokaze u njegovu korist.
Ključne riječi: istraga; kazneni postupak; istražni sudac
Cijeli tekst dostupan na: