Ono čega nema ne može se ni dokazati.
Autorica u ovom radu analizira osam presuda Europskog suda za ljudska prava u kojima se odlučuje o utvrđivanju i osporavanju roditeljstva, konkretno očinstva. Riječ je o slučajevima novijeg datuma u kojima je Sud zauzeo stajalište da je povrijeđeno
pravo na poštovanje privatnog i obiteljskog života (čl. 8. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda).
Uz razradu stavova Europskog suda o dosezima odredbe čl. 8. Konvencije u paternitetskim predmetima, autorica istražuje i izvanbračno roditeljstvo u svjetlu obiteljskog života, a s aspekta svih sudionika tog odnosa. Cjelokupan rad prožet je značenjem koje ima najsuvremenije i najsofisticiranije dokazno sredstvo korišteno u
paternitetskim postupcima – testiranje DNA. Uz neprikosnovene prednosti koje to dokazno sredstvo ima, također posredno otvara i neke dvojbe: pitanje dopustivosti testiranja DNA nad preminulim osobama; dopustivosti prisilnog testiranja; mogućnosti osporavanja dokazne vrijednosti rezultata testiranja DNA; pitanje vremenskog ograničenja za utvrđivanje očinstva sudskim putem te nemogućnosti pojedinaca (rođenih prije stupanja na snagu novijih propisa) da ostvare pravnu potvrdu istine očinstva, unatoč provedenim testiranjima DNA; također i pitanje
mogućnosti osporavanja jednom priznatog očinstva na temelju novih dokaza ostvarenih analizom DNA koja isključuje očinstvo, te davanja prednosti u pojedinim predmetima krvnoj u odnosu na DNA ekspertizu.