Error in substantia u klasičnom rimskom pravu
Marko Petrak
Cilj rada je analiza error in substantia u klasičnom rimskom ugovornom pravu. U početnim dijelovima rada raščlanjuju se rimska vrela u kojima se ta vrsta zablude problematizira te se razgraničava error in substantia prema ostalim sličnim slučajevima zablude: error in corpore i error in qualitate. Zatim se u svjetlu teorija o pravnoj naravi zablude u rimskom ugovornom pravu (teorija volje, teorija nesporazuma, teorija identifikacije) pokušava odgovoriti na pitanje zbog čega je ugovor
u slučaju error in substantia ništetan. U središnjim dijelovima rada detaljno se obrađuje temeljni znanstveni problem te pravne figure: kakvo značenje ima pojam substantia u kontekstu klasičnog pravnog uređenja zablude. Objašnjenje navedenog problema – za razliku od većine dosadašnjih pokušaja – utemeljeno je na analizi mogućih utjecaja grčkih filozofijskih učenja na dogmatsko oblikovanje error in substantia, poglavito logičkog učenja o kategorijama. U završnim dijelovima rada error in substantia uspoređuje se s drugim sličnim institutima, posebice s odgovornošću za materijalne nedostatke stvari, te se zaključno analiziraju njezin opseg primjene i pravni učinci.
u slučaju error in substantia ništetan. U središnjim dijelovima rada detaljno se obrađuje temeljni znanstveni problem te pravne figure: kakvo značenje ima pojam substantia u kontekstu klasičnog pravnog uređenja zablude. Objašnjenje navedenog problema – za razliku od većine dosadašnjih pokušaja – utemeljeno je na analizi mogućih utjecaja grčkih filozofijskih učenja na dogmatsko oblikovanje error in substantia, poglavito logičkog učenja o kategorijama. U završnim dijelovima rada error in substantia uspoređuje se s drugim sličnim institutima, posebice s odgovornošću za materijalne nedostatke stvari, te se zaključno analiziraju njezin opseg primjene i pravni učinci.
Ključne riječi: error in substantia; grčka filozofija; rimsko pravo
Puni tekst dostupan