Poboljšana suradnja – Quo vadis, Europa?
Ines Medić Musa
Autorica daje pregled europskog zakonodavstva u materiji obiteljskog prava, konkretnije u materiji razvoda i rastave braka. Pojačana prekogranična mobilnost u okviru EU, te s time povezani brojni izazovi traže brza i efikasna rješenja. Postojeći međunarodni instrumenti, iako iznimno kvalitetni, najčešće ne mogu pratiti predviđenu dinamiku razvoja EU. Stoga, ne čudi pojačana aktivnost Unije u navedenoj sferi.
Dosadašnji pravni instrumenti Zajednice u materiji obiteljskog prava odnosili su se na pravila o određivanju međunarodne nadležnosti, te priznanja i ovrhe. No time su problemi riješeni samo parcijalno. Drugi dio problema uzrokovan je raznovrsnošću nacionalnih obiteljskih prava u Europi, što u prekograničnim situacijama može dovesti do gubitka ili promjene prava ili obveza, a time i do “šepavih obiteljskopravnih situacija”. Upravo iz tog razloga i nacionalno obiteljsko pravo sve se više shvaća kao limitirajući faktor, koji izravno ugrožava temeljne slobode zagarantirane Ugovorom o osnivanju EZ. Kako se harmonizacija nacionalnih zakonodavstava pokazala neostvarivom, problemu je pristupljeno s kolizijskopravnog aspekta. Nakon inicijalnog neuspjeha, problem je, posve neočekivano, “riješen” pokretanjem mehanizma “poboljšane suradnje” po prvi put u povijesti EU. Rezultat je Uredba Vijeća (EU) br. 1259/2010 kojom je u materiji razvoda i rastave braka uspostavljena tzv. “dvotračna Europa”.
Cilj je ovoga rada ukratko ukazati na nedostatke postojećih odredaba o nadležnosti za razvod braka na razini Unije, koje ne samo da ne osiguravaju pravnu sigurnost i predvidljivost rezultata, nego istodobno stimuliraju i forum shopping i race to court; a koje su i dovele do razmišljanja o harmonizaciji pravila o određivanju mjerodavnog prava na razini Unije. Pored toga, autorica daje kratki povijesni ekskurs u aktivnosti koje su dovele do usvajanja Uredbe Vijeća (EU) br. 1259/2010, a koje služe kao platforma za naknadni kritički uvid u prednosti i nedostatke takvog pristupa navedenoj materiji.
Dosadašnji pravni instrumenti Zajednice u materiji obiteljskog prava odnosili su se na pravila o određivanju međunarodne nadležnosti, te priznanja i ovrhe. No time su problemi riješeni samo parcijalno. Drugi dio problema uzrokovan je raznovrsnošću nacionalnih obiteljskih prava u Europi, što u prekograničnim situacijama može dovesti do gubitka ili promjene prava ili obveza, a time i do “šepavih obiteljskopravnih situacija”. Upravo iz tog razloga i nacionalno obiteljsko pravo sve se više shvaća kao limitirajući faktor, koji izravno ugrožava temeljne slobode zagarantirane Ugovorom o osnivanju EZ. Kako se harmonizacija nacionalnih zakonodavstava pokazala neostvarivom, problemu je pristupljeno s kolizijskopravnog aspekta. Nakon inicijalnog neuspjeha, problem je, posve neočekivano, “riješen” pokretanjem mehanizma “poboljšane suradnje” po prvi put u povijesti EU. Rezultat je Uredba Vijeća (EU) br. 1259/2010 kojom je u materiji razvoda i rastave braka uspostavljena tzv. “dvotračna Europa”.
Cilj je ovoga rada ukratko ukazati na nedostatke postojećih odredaba o nadležnosti za razvod braka na razini Unije, koje ne samo da ne osiguravaju pravnu sigurnost i predvidljivost rezultata, nego istodobno stimuliraju i forum shopping i race to court; a koje su i dovele do razmišljanja o harmonizaciji pravila o određivanju mjerodavnog prava na razini Unije. Pored toga, autorica daje kratki povijesni ekskurs u aktivnosti koje su dovele do usvajanja Uredbe Vijeća (EU) br. 1259/2010, a koje služe kao platforma za naknadni kritički uvid u prednosti i nedostatke takvog pristupa navedenoj materiji.
Ključne riječi
obiteljsko međunarodno privatno pravo; razvod i rastava braka; mjerodavno pravo
obiteljsko međunarodno privatno pravo; razvod i rastava braka; mjerodavno pravo
Puni tekst članka dostupan je