Nina Tepeš

Članak 7. Konvencije Ujedinjenih naroda o ugovorima o međunarodnoj kupoprodaji robe govori o dvama važnim institutima u pravu međunarodne kupoprodaje robe. U stavku 1. nalazi se opće pravilo o tumačenju Konvencije, dok je u stavku 2. sadržan mehanizam popunjavanja pravnih praznina. U ovom se radu proučava primjena tih dvaju stavaka, s posebnim osvrtom na postojeću arbitražnu praksu koja pri popunjavanju praznina u Konvenciji koristi UNIDROIT-ova Načela međunarodnih trgovačkih ugovora, zanemarujući razlike između Konvencije i Načela (različito polje primjene te razlike u sadržaju). Naime, stavkom 2. propisan je dvostupnjeviti mehanizam kojim se prvenstveno primjenjuju opća načela na kojima se Konvencija temelji, a u slučaju da takvih nema, mjerodavno je pravo koje bi inače bilo mjerodavno po kolizijskim pravilima. No, dio pravne teorije i prakse upućuje na to da se pravne praznine (pozivom na istu odredbu) popunjavaju i prema načelima koja se u odnosu na Bečku konvenciju trebaju smatrati vanjskim izvorima, posebice prema UNIDROIT Načelima. U radu se obrazlažu razlozi koji se protive navedenoj teoriji i praksi (suprotnost odredbi čl. 7. st. 2. Konvencije, suprotnost Načelima o čijoj primjeni se stranke moraju sporazumjeti, neopravdano širenje polja primjene Bečke konvencije), te se zaključuje kako je takva praksa opasna za međunarodnu kupoprodaju robe te pravnu sigurnost na koju se stranke u međunarodnoj kupoprodaji oslanjaju.

Ključne riječi
Konvencija UN-a o ugovorima o međunarodnoj kupoprodaji robe; unifikacija prava međunarodne kupoprodaje; UNIDROIT Načela međunarodnih trgovačkih ugovora

Puni tekst dostupan na