Ladislav Heka
Sažetak
Osmostoljetna ustavnopravna povijest hrvatsko-ugarske državne zajednice svojom je dugotrajnošću rijedak primjer suživota dvaju naroda u okviru jedne države. Dakako, Hrvati i Mađari imali su tijekom zajedničke povijesti i burna razdoblja, kada su njihove odnose opterećivali prijepori u vezi s javnopravnim položajem dviju zemalja. Te pravno-političke rasprave vođene na državnom saboru osobito su vezane uz razdoblje od 1790. do 1848. godine. Naime, na Budimskom saboru 1790. godine (sazvanome nakon 35 godina) Mađari su pokušali nametnuti mađarski kao službeni jezik, čemu su se usprotivili hrvatski nunciji i sam ban Ivan Erdődy izrekavši svoju znamenitu rečenicu: Regnum regno non praescribit leges. Od tada su Hrvati nastojali dokazati svoju jednakopravnost s Ugarskom pozivajući se na municipalna prava, a Mađari su pak željeli ozakoniti svoje motrište da je Hrvatska samo pokrajina Ugarskoga Kraljevstva. Prijepor se vodio oko pravnoga temelja koji je omogućio ugarskim kraljevima zasjednuti na hrvatsko prijestolje te s tim u vezi i o državnopravnom položaju Hrvatske u odnosu na Ugarsku, a poglavito oko pitanja službenoga jezika, prava protestanata u Hrvatskoj te teritorijalne pripadnosti Slavonije, Rijeke i Međimurja. Dugotrajne i žestoke saborske rasprave nisu dovele do kompromisa, nego su dva naroda revolucionarne 1848. prvi put u povijesti međusobno zaratila. Tome sukobu prethodile su građanske reforme u Ugarskoj, posebice u razdoblju od 1832. do 1836., te pojava ilirskoga pokreta u Hrvatskoj. Mađari su Hrvate doživljavali kao kočničare građanskih promjena, državnoga prosperiteta, a osobito kao branu za nastanak samostalne ugarske države, dok su pak Hrvati Mađare smatrali zatirateljima njihovih nacionalnih težnja.
U ovome uratku prikazujemo taj javnopravni spor s obzirom na odluke i rješidbe Ugarskog i Hrvatskog sabora u razdoblju od 1790. do 1868. godine i sklapanje Hrvatsko-ugarske nagodbe. Nedvojbeno su rasprave i razmirice na zajedničkim vijećanjima dovele do zaoštravanja odnosa između dvaju naroda i njihovih zemalja. Povijesne činjenice govore da je pojava nacionalizma (mađarskog, koji je Ugarsku zamišljao kao jedinstvenu državu od Karpata do Jadrana, te hrvatskog, koji je želio Hrvatsko Kraljevstvo neovisno od Ugarske) dovela do proturječnosti i sukoba dvaju naroda. Sklapanje Hrvatsko-ugarske nagodbe, kao kompromisa između dvaju naroda i dviju zemalja samo je privremeno zaustavilo proces rastakanja hrvatsko-ugarske državne zajednice, koja je prestala postojati raspadom Austro-Ugarske Monarhije 1918. godine.
Ključne riječi
Hrvatska; Ugarska; javno pravo (jus publicum); iura municipalia; Hrvatsko-ugarska nagodba (zak. čl. 1:1868 u Hrvatskoj i zak. čl. 1868:30 u Ugarskoj)
Puni tekst dostupan na
http://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=171903