Američki egzekutivni unilateralizam i “rat protiv terorizma”
Đorđe Gardašević
Nastupanje izvanrednih stanja na ustavnopravnoj razini karakteristično rezultira kriznim poremećajem nadležnosti između temeljnih ustavnih institucija (predstavnička, izvršna i sudbena tijela). U tom smislu, komparativna praksa i doktrina upućuju na zaključak kako se ovaj proces uobičajeno odvija
u korist koncentracije ustavnih ovlasti na strani izvršnih tijela, uz istovremeno potiskivanje krizne uloge zakonodavca i sudstva, što se najčešće formulira kao zahtjev zakonodavnog i sudbenog „samo-ograničavanja“. U modernoj američkoj
doktrini izvanrednih stanja, takav se normativni zahtjev određene izvršne supremacije naziva „egzekutivni unilateralizam“. Predmet ovoga rada je analiza teorijskih stajališta nekoliko relevantnih, suvremenih američkih autora (J. Yoo, R. Posner, E. Posner i A. Vermeule) koji se uobičajeno svrstavaju u okvire
egzekutivnog unilateralizma. U tom smislu, u cilju znanstvene provjere njihovih teza i zaključaka, dodatno se analiziraju specifične odredbe Ustava Sjedinjenih Američkih Država čija je primjena izravno relevantna za načine postupanja u kontekstu izvanrednih stanja (deklaracija rata, suspenzija povlastice naloga
habeas corpus, inherentne predsjedničke ovlasti), zatim zaseban normativni prijedlog da se moderni američki “rat protiv terorizma” kvalificira kao izvanredno stanje sui generis za koje ne postoji odgovarajući povijesni ili teorijski presedan, kao i određene konkretne izvanredne mjere poduzete u tom smislu u zadnjih
desetak godina. Zaključak rada je da niti jedna od temeljnih tvrdnji suvremenog američkog egzekutivnog unilateralizma nije u potpunosti prihvaćena, kao niti teorijski originalna, obzirom da su sve od njih doktrinarno i praktično potpuno artikulirane u ranijoj povijesti američkih kriznih stanja.
u korist koncentracije ustavnih ovlasti na strani izvršnih tijela, uz istovremeno potiskivanje krizne uloge zakonodavca i sudstva, što se najčešće formulira kao zahtjev zakonodavnog i sudbenog „samo-ograničavanja“. U modernoj američkoj
doktrini izvanrednih stanja, takav se normativni zahtjev određene izvršne supremacije naziva „egzekutivni unilateralizam“. Predmet ovoga rada je analiza teorijskih stajališta nekoliko relevantnih, suvremenih američkih autora (J. Yoo, R. Posner, E. Posner i A. Vermeule) koji se uobičajeno svrstavaju u okvire
egzekutivnog unilateralizma. U tom smislu, u cilju znanstvene provjere njihovih teza i zaključaka, dodatno se analiziraju specifične odredbe Ustava Sjedinjenih Američkih Država čija je primjena izravno relevantna za načine postupanja u kontekstu izvanrednih stanja (deklaracija rata, suspenzija povlastice naloga
habeas corpus, inherentne predsjedničke ovlasti), zatim zaseban normativni prijedlog da se moderni američki “rat protiv terorizma” kvalificira kao izvanredno stanje sui generis za koje ne postoji odgovarajući povijesni ili teorijski presedan, kao i određene konkretne izvanredne mjere poduzete u tom smislu u zadnjih
desetak godina. Zaključak rada je da niti jedna od temeljnih tvrdnji suvremenog američkog egzekutivnog unilateralizma nije u potpunosti prihvaćena, kao niti teorijski originalna, obzirom da su sve od njih doktrinarno i praktično potpuno artikulirane u ranijoj povijesti američkih kriznih stanja.
Ključne riječi: izvanredna stanja; stanja nužde; krizna stanja; terorizam; deklaracija rata; habeas corpus; inherentne ovlasti
Puni tekst dostupan