Međunarodni ugovori kao izvori međunarodnog privatnog prava na području Europske unije
Vilim Bouček
Međunarodni ugovori kao izvori mpp-a na području E(E)Z/EU ostvaruju svoju opću funkciju, a to je unifikacija odredaba o mjerodavnom pravu kao i odredaba međunarodnog građanskog procesnog prava. U međunarodnopravnoj eurointegracijskoj fazi mpp-a od 1. siječnja 1958. do 30. travnja 1999. međunarodni ugovor je bio glavni unifikacijski pravni akt . Na poticaj E(E)Z u tom su periodu, u okviru međuvladine suradnje država članica, donesene samo Bruxelleska koncencija iz 1968. i Rimska konvencija iz 1980., što nije bio dovoljan rezultat kojim je mpp trebalo pospješiti izgradnju zajedničkog, a kamo li unutarnjeg
tržišta kao višeg stupnja eurointegracije. Uz navedene konvencije (BK i RK) koje su (tek) pridonosile regionalnoj unifikaciji mpp-a na razini E(E)Z/EU, u navedenom peridu, unutar npr. Haaške konferencije,
UNIDROIT, UNCITRAL-a i Vijeća Europe donošeni su međunarodni ugovori s mogućim univerzalnim unifikacijskim djelovanjem odnosno univerzalnim poljem primjene. Međutim, takvi međunarodni ugovori nisu postizali svoju univerzalnu odliku, pa čak ni regionalnu europsku, jer su u pravilu samo neke od država članica E(E)Z/EU
bile njihove stranke. U zajedničkopravnoj eurointegracijskoj fazi mpp-a, periodu od 1. svibnja 1999. do 30. studenog 2009., koju obilježavaju Ugovor iz Amsterdama od 2. listopada 1997.
i Ugovor iz Nice od 26. veljače 2001., EZ dobiva ovlasti urediti mpp, pa je europsko mpp u pravnotehničkom smislu postalo pravo EZ. Glavni unifikacijski instrument mpp-a na području EU postala je uredba. U toj desetogodišnjoj eurointegracijskoj fazi mpp-a doneseno je dvanaest novih uredbi te manji broj međunarodnih ugovora, iz čega je
razvidno da međunarodni ugovori kao izvori mpp-a na području EU više nemaju glavnu, već (tek) komplementaru unifikacijsku funkciju.
Zajedničkopravnu eurointegracijsku fazu razvitka međunarodnih ugovora kao izvora mpp-a na području EU obilježava i sudska praksa Europskog suda o vanjskoj nadležnosti EZ za sklapanje eđunarodnih ugovora s trećim državama. Opetovano potvrđujući svoju AETR (ERTA) doktrinu iz 1971., Europski ju je sud 2006. u kontekstu važnog
izvora m(g)pp-a na području EU i država EFTA, u prigodi donošenja mišljenja o novoj Luganskoj konvenciji i proširio, utvrdivši pri tom isključivu nadležnost EZ za sklapanje tog međunarodnog ugovora koji se primjenjuje u europskom gospodarskom prostoru. Komunitarizacija međunarodnih ugovora kao izvora mpp-a na području EU posebno
se ogleda u činjenici da je EZ 3. travnja 2007. postala članica Haaške konferencije za mpp. Opisanu poziciju koju je u rastućem komunitarizacijskom trendu širenja vanjske nadležnosti u sklapanju međunarodnih ugovora kao izvora mpp-a ishodila EZ, kako
unutar EU (npr. Ugovor EZ i Danske iz 2005.) tako i s trećima (npr. nova Luganska konvencija iz 2007.), u slijedećoj unijskopravnoj fazi preuzela je EU. U unijskopravnoj eurointegracijskoj fazi mpp-a, periodu od 1. prosinca 2009 do danas (2011.). koju obilježava Lisabonski ugovor od 13. prosinca 2007., EU dobiva ovlasti urediti mpp, pa je europsko mpp u pravnotehničkom smislu postalo pravo EU.
Glavni unifikacijski instrument mpp-a na području EU ostaje uredba, a međunarodni ugovori i nadalje zadržavaju (tek) komplementaru unifikacijsku funkciju. Dakle, iako Lisabonski ugovor iz 207. ne sadrži izričite odredbe o nadležnosti EU za sklapanje
međunarodnih ugovora o mpp-u, današnja postlisabonska EU, baš kao i EZ prije nje, ima sposobnost uspostaviti ugovorne (ob)veze s trećim državama. Počev od 1. prosinca 2009. na snazi su odredbe UNREU kojima se istodobno putem opće klauzule ovlašćuje EU za sklapanje međunarodnih ugovora s trećim državama (čl. 216. UNREU) te prvi puta istom odredbom kodificiraju implicitne nadležnosti EU za sklapanje međunarodnih ugovora. Prema navedenoj odredbi, EU može sklopiti sporazum s jednom ili više trećih zemalja … ako tako predviđaju UEU i UNREU ili ako je sklapanje sporazuma potrebno radi postizanja kojeg od ciljeva iz tih Ugovora, u okviru politika EU ili ako je to predviđeno kojim pravno obvezujućim aktom EU ili bi moglo
utjecati na zajednička pravila ili promijeniti područje njihove primjene (st. 1.) U tim slučajevima predleži isključiva implicitna nadležnost EU (arg. per analogiam ex 3/2. UNREU). Dakle, države članice EU načelno gube svoje ovlaštenje da autonomno sklapaju
međunarodne ugovore (arg. a contrario 216. UNREU) Ovo negativno određenje ovlaštenja država članica glede sklapanja međunarodnih ugovora odnosi se i na međunarodne ugovore kao izvore mpp-a na području EU. Time se ujedno potvrđuje i
pozitivno određenje ovlaštenja država članica, prema kojem “(D)države članice svoju nadležnost ostvaruju u onoj mjeri u kojoj je Unija ne ostvaruje” (čl. 2. st. 2. reč.2. UNREU). To znači da su države članice s trećima ovlaštene zaključiti međudržavni ugovor o pravnim područjima koja još uopće nisu uređena europskim pravom ili ako jesu
, ne diraju u važnost toga akta. Također, države članice mogu svoju nadležnost ponovno ostvariti u onoj mjeri u kojoj je EU odlučila svoju nadležnost prestati ostvarivati (čl. 2. st. 2. reč. 3UNREU). Ako međunarodne ugovore podijelimo na “europske”, kojih je danas stranka EU te one “međudržavne”, kojih su stranke države članice EU u međusobnim odnosima kao i s trećim državama, iz hijerarhijske ljestvice izvora mpp-a na području EU razvidna je njihova pozicija. Europski ugovori nalaze se na drugom mjestu hijerarhijske ljestvice,
između europskog primarnog prava i uredbi EU kao europskog sekundarnog prava, dok se povijesno potisnuti međudržavni ugovori kao unifikacijski akti nalaze iza europskih izvora, dakle, u pravilu na četvrtom mjestu. Iznimno, pak, pod određenim pretpostavkama,
posebice ako je to odrđeno pravnim aktima europskog prava ili odredbama međunarodnog (ugovornog) prava sadržanog u određenom međudržavnom ugovoru, tada međunarodni ugovori mogu imati prednost u primjeni u odnosu na određene uredbe kao izvore europskog prava. Takvu iznimku potiče npr. i načelo favor executionis sadržano u tumačenju izvora europskog mgpp-a koje je u okviru čl. 71. BU I dao i Europski sud kada je riječ o priznanju i ovrsi stranih sudskih odluka u građanskim i trgovačkim predmetima.
Ako se navedenoj posebnoj odlici međunarodnnih ugovora kao izvora mp-a na području EU dodaju i komunitarizacijske odlike europskog mpp-a po kojima EU na specifičan način djeluje i na međudržavne ugovore, npr. uredbama koje određuju postupak i uvjete pod kojima države članice ipak mogu, ali tek iznimno, u vlastito ime pregovaratii i
sklapati međunarodne ugovore s trećim državama o specifičnim pitanjima iz određenog pravnog područja (supra pod IV.4.2.) ili npr. davanjem izričitog ovlaštenja državama članicama za sklapanje određenog međunarodnog ugovora (supra pod IV.4.3.), tada
je razvidno da međunarodni ugovori kao izvori mpp-a na području EU imaju među važećim izvorima mpp-a tek komplementarnu, ali ne i nevažnu unifikacijsku ulogu.
tržišta kao višeg stupnja eurointegracije. Uz navedene konvencije (BK i RK) koje su (tek) pridonosile regionalnoj unifikaciji mpp-a na razini E(E)Z/EU, u navedenom peridu, unutar npr. Haaške konferencije,
UNIDROIT, UNCITRAL-a i Vijeća Europe donošeni su međunarodni ugovori s mogućim univerzalnim unifikacijskim djelovanjem odnosno univerzalnim poljem primjene. Međutim, takvi međunarodni ugovori nisu postizali svoju univerzalnu odliku, pa čak ni regionalnu europsku, jer su u pravilu samo neke od država članica E(E)Z/EU
bile njihove stranke. U zajedničkopravnoj eurointegracijskoj fazi mpp-a, periodu od 1. svibnja 1999. do 30. studenog 2009., koju obilježavaju Ugovor iz Amsterdama od 2. listopada 1997.
i Ugovor iz Nice od 26. veljače 2001., EZ dobiva ovlasti urediti mpp, pa je europsko mpp u pravnotehničkom smislu postalo pravo EZ. Glavni unifikacijski instrument mpp-a na području EU postala je uredba. U toj desetogodišnjoj eurointegracijskoj fazi mpp-a doneseno je dvanaest novih uredbi te manji broj međunarodnih ugovora, iz čega je
razvidno da međunarodni ugovori kao izvori mpp-a na području EU više nemaju glavnu, već (tek) komplementaru unifikacijsku funkciju.
Zajedničkopravnu eurointegracijsku fazu razvitka međunarodnih ugovora kao izvora mpp-a na području EU obilježava i sudska praksa Europskog suda o vanjskoj nadležnosti EZ za sklapanje eđunarodnih ugovora s trećim državama. Opetovano potvrđujući svoju AETR (ERTA) doktrinu iz 1971., Europski ju je sud 2006. u kontekstu važnog
izvora m(g)pp-a na području EU i država EFTA, u prigodi donošenja mišljenja o novoj Luganskoj konvenciji i proširio, utvrdivši pri tom isključivu nadležnost EZ za sklapanje tog međunarodnog ugovora koji se primjenjuje u europskom gospodarskom prostoru. Komunitarizacija međunarodnih ugovora kao izvora mpp-a na području EU posebno
se ogleda u činjenici da je EZ 3. travnja 2007. postala članica Haaške konferencije za mpp. Opisanu poziciju koju je u rastućem komunitarizacijskom trendu širenja vanjske nadležnosti u sklapanju međunarodnih ugovora kao izvora mpp-a ishodila EZ, kako
unutar EU (npr. Ugovor EZ i Danske iz 2005.) tako i s trećima (npr. nova Luganska konvencija iz 2007.), u slijedećoj unijskopravnoj fazi preuzela je EU. U unijskopravnoj eurointegracijskoj fazi mpp-a, periodu od 1. prosinca 2009 do danas (2011.). koju obilježava Lisabonski ugovor od 13. prosinca 2007., EU dobiva ovlasti urediti mpp, pa je europsko mpp u pravnotehničkom smislu postalo pravo EU.
Glavni unifikacijski instrument mpp-a na području EU ostaje uredba, a međunarodni ugovori i nadalje zadržavaju (tek) komplementaru unifikacijsku funkciju. Dakle, iako Lisabonski ugovor iz 207. ne sadrži izričite odredbe o nadležnosti EU za sklapanje
međunarodnih ugovora o mpp-u, današnja postlisabonska EU, baš kao i EZ prije nje, ima sposobnost uspostaviti ugovorne (ob)veze s trećim državama. Počev od 1. prosinca 2009. na snazi su odredbe UNREU kojima se istodobno putem opće klauzule ovlašćuje EU za sklapanje međunarodnih ugovora s trećim državama (čl. 216. UNREU) te prvi puta istom odredbom kodificiraju implicitne nadležnosti EU za sklapanje međunarodnih ugovora. Prema navedenoj odredbi, EU može sklopiti sporazum s jednom ili više trećih zemalja … ako tako predviđaju UEU i UNREU ili ako je sklapanje sporazuma potrebno radi postizanja kojeg od ciljeva iz tih Ugovora, u okviru politika EU ili ako je to predviđeno kojim pravno obvezujućim aktom EU ili bi moglo
utjecati na zajednička pravila ili promijeniti područje njihove primjene (st. 1.) U tim slučajevima predleži isključiva implicitna nadležnost EU (arg. per analogiam ex 3/2. UNREU). Dakle, države članice EU načelno gube svoje ovlaštenje da autonomno sklapaju
međunarodne ugovore (arg. a contrario 216. UNREU) Ovo negativno određenje ovlaštenja država članica glede sklapanja međunarodnih ugovora odnosi se i na međunarodne ugovore kao izvore mpp-a na području EU. Time se ujedno potvrđuje i
pozitivno određenje ovlaštenja država članica, prema kojem “(D)države članice svoju nadležnost ostvaruju u onoj mjeri u kojoj je Unija ne ostvaruje” (čl. 2. st. 2. reč.2. UNREU). To znači da su države članice s trećima ovlaštene zaključiti međudržavni ugovor o pravnim područjima koja još uopće nisu uređena europskim pravom ili ako jesu
, ne diraju u važnost toga akta. Također, države članice mogu svoju nadležnost ponovno ostvariti u onoj mjeri u kojoj je EU odlučila svoju nadležnost prestati ostvarivati (čl. 2. st. 2. reč. 3UNREU). Ako međunarodne ugovore podijelimo na “europske”, kojih je danas stranka EU te one “međudržavne”, kojih su stranke države članice EU u međusobnim odnosima kao i s trećim državama, iz hijerarhijske ljestvice izvora mpp-a na području EU razvidna je njihova pozicija. Europski ugovori nalaze se na drugom mjestu hijerarhijske ljestvice,
između europskog primarnog prava i uredbi EU kao europskog sekundarnog prava, dok se povijesno potisnuti međudržavni ugovori kao unifikacijski akti nalaze iza europskih izvora, dakle, u pravilu na četvrtom mjestu. Iznimno, pak, pod određenim pretpostavkama,
posebice ako je to odrđeno pravnim aktima europskog prava ili odredbama međunarodnog (ugovornog) prava sadržanog u određenom međudržavnom ugovoru, tada međunarodni ugovori mogu imati prednost u primjeni u odnosu na određene uredbe kao izvore europskog prava. Takvu iznimku potiče npr. i načelo favor executionis sadržano u tumačenju izvora europskog mgpp-a koje je u okviru čl. 71. BU I dao i Europski sud kada je riječ o priznanju i ovrsi stranih sudskih odluka u građanskim i trgovačkim predmetima.
Ako se navedenoj posebnoj odlici međunarodnnih ugovora kao izvora mp-a na području EU dodaju i komunitarizacijske odlike europskog mpp-a po kojima EU na specifičan način djeluje i na međudržavne ugovore, npr. uredbama koje određuju postupak i uvjete pod kojima države članice ipak mogu, ali tek iznimno, u vlastito ime pregovaratii i
sklapati međunarodne ugovore s trećim državama o specifičnim pitanjima iz određenog pravnog područja (supra pod IV.4.2.) ili npr. davanjem izričitog ovlaštenja državama članicama za sklapanje određenog međunarodnog ugovora (supra pod IV.4.3.), tada
je razvidno da međunarodni ugovori kao izvori mpp-a na području EU imaju među važećim izvorima mpp-a tek komplementarnu, ali ne i nevažnu unifikacijsku ulogu.
Ključne riječi: međunarodni ugovori; izvori međunarodnog privatnog prava; Europska unija; Lisabonski ugovor
Puni tekst dostupan